Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikad ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jednog dana, mlada dama začuđeno upita pjesnika: “Zašto nikad ništa ne dadneš onoj sirotici?”
“Trebali bismo udijeliti nešto njezinu srcu, a ne u ruke”, odgovorio je pjesnik.
Sljedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
Tada se dogodilo nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.
Cijeli tjedan nisu je vidjeli. Osmoga dana pojavila se na istom uličnom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
“Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?” upitala je mlada Francuskinja.
“Od ruže”, odgovorio je pjesnik.
Bruno Ferrero
Izvor: novizivot.net
