BAKA je molila doktora da joj napiše da je MRTVA, razlog JE PRETUŽAN
Pismo jednog ljekara jasno svjedoči o užasnom stanju srpskih sela i preostalih ljudi koji u njemu živePismo jednog ljekara jasno svjedoči o užasnom stanju srpskih sela i preostalih ljudi koji u njemu žive. Pismo prenosimo u cijelosti.
Srpsko selo Raške oblasti odbrojava svoje posljednje dane- gasi se, ostaje bez stanovnika. Iz sela vode jednosmjerni putevi sa dva kraka. Jedan krak vodi u druge krajeve središnje Srbije i u svijet, a drugi, jednosmjerni krak vodi na onaj svijet. Na vraćaju se u selo ni jedni ni drugi. Sve je više napuštenih domova i sela bez ijednog stanovnika. Korov se širi i buja, proždire njive, puteve, zgrade, kao da otima naš ljudski prostor.
Tragedija srpskog sela je tragedija srpskog naroda. Ova tragedija izgleda toliko očigledna da je bespredmetno da se o njoj kaže bilo šta. A sa druge stane, izgleda da niko ne vidi šta se dešava sa selom, ponašamo se kao da je sve normalno. Na kraju, svima će se to žestoko osvetiti, jer gubitkom naroda gubi se sve: suverenitet, sloboda, teritorija, identitet, budućnost, pamćenje.
Dučić reče da je najveća nestreća biti istovremeno star, bolestan i siromašan. Upravo ta nesreća je zadesila srpsko selo, bar u Raškoj oblasti, ako mi nije dopušteno da govorim o drugim delovima Srbije.Evo jedne istinite epizode koja sve kaže.
Jednom sam za vikend bio u Sopoćanima, na svom imanju. Dolazi iz sela jedna žena koja deluje užasavajuće: poluslijepa, stara, sva u ritama, sva izgrebana od trnja, zapuštena. Prilazi mi pipavim hodom sasvim blizu, poštapajući se krivom čvoravom motkom, zagleda me dugo i bez riječi, kao da provjerava da li me vidi, odjednom pita: “Jesi li ti Dobro”? Potvrdih.
“Kumim te bogom i svim živim da mi napišeš da sam umrla.” Ne razumijem šta mi kaže, sve mislim da se pogrešno izrazila, da je htjela nešto drugo da kaže. Pitam: “Je l’ hoćeš da ti napišem da si bolesna?” “Jok. Napiši mi da sam umrla, kumim te ko boga.” ” Mogu da ti napišem, baba, samo da si bolesna, drugo ne pišem, to se piše u mesnoj kancelariji.” “Ništa mi to ne vrijedi. Molim te, napiši mi da sam umrla, da pošaljem sinu da dođe da ga još jednom vidim dok nisam umrla.”
Znam odakle je, putovala je pješke kroz trnje oko četiri kilometara, poluslijepa, i usput ju je trnje izgrebalo, ruke i lice joj krvare. Razumijem težinu njene molbe, njena molba je teška do boga, posljednja, predsmrtna želja, stresno djeluje na mene sam njen izgled, a njena molba me zaledila, vedar dan mi se smračio. Razumijem je, ali ne mogu da joj pomognem. “Baba, napisaću ti da si teško bolesna, na samrti, pa pošalji sinu, doći će on sigurno.” “Ništa mi to ne vrijedi, samo mi ti napiši da sam umrla, kumim te i preklinjem.” Objašnjavam joj da to ne smijem da napišem.
Otišla je plačući bez glasa, nisam siguran da se živa vratila kući.Taj stres me i danas drži. Dugo nisam išao za vikend u Sopoćane. Ništa tužnije u životu nisam doživio. Bio sam na sahranama. One su svečanost u odnosu na neizmjernu tugu nemoćne, stare i slijepe majke. (Mislim da će čitalac shvatiti da sam ljekar po struci, te me je starica zato tražila.)
Izvor: espreso.rs/Politika
