“Čovjek sa šalom…”
Bilo je to jednog hladnog zimskog jutra. Sjedila sam u tramvaju, umotana u kaput, stežući torbu u krilu. Moja duša bila je teža od zraka, a misli su se sudarale kao valovi u oluji. Tih dana sam prolazila kroz nešto što nisam znala ni imenovati – bol, umor, iscrpljenost, možda tugu koja nije imala jasan izvor.
U jednom trenutku, tramvaj je stao, a unutra je ušao stariji čovjek, ogrnut tankim kaputom. Bio je sitan, poguren, sa šalom koji je bio prekratak da mu u potpunosti zaštiti vrat. Tresao se, ali nije tražio mjesto. Samo je stajao, gledajući u pod.
Ne znam zašto, ali osjetila sam potrebu da mu dam svoj šal. Bez mnogo razmišljanja, skinula sam ga i pružila mu ga. Pogledao me iznenađeno, a onda s nečim što je bilo više od zahvalnosti – nečim što me pogodilo ravno u srce.
– Nisam mislio da me još neko vidi, rekao je tiho.
Zadrhtala sam. Te riječi su me pogodile više nego što su trebale. Jer, nisam ni ja mislila da me iko vidi.
Tramvaj je krenuo, a ja sam ostala sjediti, svjesna da se nešto promijenilo. Možda je to bio samo šal, ali možda je bilo više od toga. Možda smo se u tom trenutku prepoznali – dvoje nevidljivih ljudi u prepunom svijetu.
Nikada ga više nisam vidjela. Ali otkad sam mu dala taj šal, osjećala sam kao da mi je neko vratio nešto što nisam ni znala da sam izgubila.
