Dnevna doza smijeha: Nesporazum na stanici
U prepunom gradu na prometnoj autobusnoj stanici, žena koja je čekala autobus nosila je usku kožnu suknju.
Kad se autobus zaustavio i došao je red na nju da uđe, postala je svjesna da joj je suknja preuska da bi joj noga došla do visine prve stepenice autobusa.
Pomalo posramljena i s brzim osmijehom vozaču autobusa, posegnula je iza sebe da malo otkopča suknju, misleći da će joj to dati dovoljno opuštenosti da podigne nogu. Ponovno je pokušala napraviti korak samo da bi otkrila da još uvijek ne može.
Dakle, malo posramljenija, još jednom je posegnula iza sebe kako bi još malo otkopčala suknju. Drugi put je pokušala zakoračiti i još jednom, na svoju veliku žalost, nije mogla podići nogu. S malim osmijehom vozaču, ponovno je posegnula iza kako bi još malo otkopčala i opet nije mogla napraviti korak
Treći put – ide ona opet sa rajsferšlusom, ali prije nego uspije testirati efekat, osjeti kako je neko od pozadi lako podiže i postavlja na stepenik.
Okreće se, spremna da očita bukvicu. “Jesi ti normalan, kako se usuđuješ?! Ne znaš me!”
Čovjek iza nje, tipičan Balkanski džentlmen sa rukama ko lopate, slegne ramenima i kaže:
“Što jest’ – jest’. Al’ nakon što si mi tri puta otkopčala šlic, račun’o sam da smo već u nekoj fazi upoznavanja.” 
