Bio sam na službenom putu i ostao bez rezervisanog hotela
Platio sam 80 dolara iz svog džepa. Kada sam tražio povrat troškova, šef je odbio i rekao: „Šta si očekivao, medalju?“ Prešutio sam i nastavio raditi.
Mjesec dana kasnije poslan sam na isto putovanje.
Ovog puta sam pažljivo sačuvao svaki račun, svaku e-mail poruku i svaku prepisku. Nakon povratka ponovo sam predao zahtjev za refundaciju troškova.
Prošlo je nekoliko dana bez odgovora.
Onda me iznenada nazvao HR.
Žena s druge strane linije zvučala je uspaničeno.
„Možete li odmah doći u kancelariju?“
Pitao sam šta se dešava, ali nije htjela ništa objasniti telefonom.
Kada sam stigao, u sali za sastanke čekali su HR direktor, finansijski menadžer i moj šef.
Njegovo lice bilo je potpuno blijedo.
HR je stavio fasciklu na sto.
„Dok smo pregledali vaš zahtjev, primijetili smo ozbiljne nepravilnosti u putnim troškovima.“
Nisam rekao ni riječ.
Otvorili su dokumente.
Ispostavilo se da moj zahtjev nije bio jedini koji je odbijen.
Desetine zaposlenih godinama su prijavljivale iste probleme.
Računi su nestajali.
Refundacije su odbijane.
Troškovi su misteriozno nestajali iz sistema.
Interna revizija je pokrenuta istog dana.
A onda su otkrili nešto mnogo gore.
Neko je odobravao budžete za službena putovanja, ali novac nikada nije završavao kod zaposlenih.
Svi tragovi vodili su do jedne osobe.
Mog šefa.
Narednih sedmica kancelarijom su kružile glasine, ali niko nije znao detalje.
Onda je jednog jutra njegova kancelarija ostala prazna.
Laptop je nestao.
Ime je skinuto sa vrata.
Kompanija je poslala kratko saopštenje zaposlenima.
„Određene osobe više nisu dio organizacije.“
Nikada nisu naveli njegovo ime.
Ali svi smo znali.
Nekoliko dana kasnije dobio sam puni povrat troškova.
Ne samo za posljednje putovanje.
Već za svako službeno putovanje koje sam ikada platio iz svog džepa.
Uz izvinjenje kompanije.
I tada sam se sjetio njegovih riječi:
„Šta si očekivao, medalju?“
Ne.
Samo ono što mi je pripadalo.
