“Nakon što je dedo umro”
Tužna priča…
Nakon što je dedo umro, baba je i pored 3 sina, 3 snahe i 7 unučadi ostala sama da živi, prilično narušenog zdravlja i praktično nesposobna za samostalan život.
Jedino sam ja, najmlađi unuk imao razumjevanja i jedino sam se ja brinuo njom. Mama mi je često govorila, tačnije psovala me jer trošim previše svog vremena na babu i da trebam da učim, jer škola mi je kao najvažnija, a ako se neko treba brinuti o njoj, neka ide u starački dom. Majka mi je ali nisam obraćao pažnju na njene riječi i maksimalno koliko sam mogao bio sam uz babu, koja na moju žalost nije dugo poživjela nakon dede, samo godinu i nepuna 3 mjeseca. Tada sam vidio kakvi iz kakve familije potičem, NAŽALOST…
Na sahrani su svi plakali, od tuge padali u nesvjest, a za tu godinu i par mjeseci nisu je obišli ni pitali za zdravlje niti jednom, da ne govorim da su se nudili za kakvu pomoć. Nije bila imućna, ali sve što je imala ostavila je meni, vjerujte sve ukupno, šume, zemlje i ta neka stara kućica, sve zajedno ne više od 20.000 eura, a kada je bila podjela ostavštine, svi, osim naravno mog tate su se bunili, tužili me da sam prevario babu da mi sve ostavi, da sam lopov, jer ako neko treba da naslijedi onda su to sinovi, jer su sinovi SVETINJA…
Nemate pojma kako sam se osjećao :(.
