“Zaboravio je ko sam… ali ja nikad nisam zaboravio njega…”
Radio sam kao medicinski tehničar u bolnici, u noćnoj smjeni. Te večeri su ga doveli – starijeg čovjeka s blagim oblikom demencije. Bio je zbunjen, tih, gledao u prazno. U dosjeu sam pročitao ime i srce mi je preskočilo.
Bio je to moj bivši trener fizičkog.
Kao dijete, bio sam nesiguran i povučen. U školi sam bježao s časova, osjećao se manje vrijednim. A onda je došao on. Uvijek me tjerao da se borim, da ne odustajem. Jednom mi je rekao: “Nisi slab, samo još ne znaš koliko si jak.”
Sad sam ja bio taj koji je trebao njemu pomoći.
Prišao sam mu, stavio mu deku preko ramena i rekao: “Treneru… znate li ko sam ja?”
Zbunjen me pogledao i odmahnuo glavom.
A onda sam mu šapnuo ono što je on meni rekao prije 20 godina…
Prišao sam mu, stavio mu deku preko ramena i rekao:
“Treneru… znate li ko sam ja?”
Zbunjen me pogledao i odmahnuo glavom.
A onda sam mu šapnuo ono što je on meni rekao prije 20 godina:
“Nisi slab, samo još ne znaš koliko si jak.”
U tom trenutku, kao da je nešto u njemu kliknulo. Suze su mu navrle na oči, i prošaptao je moje ime – tiho, ali jasno.
“Ti si onaj mali što nikad nije mogao preskočiti kozlić…” rekao je uz osmijeh.
Naslonio sam ruku na njegovo rame. “Jesam. Ali sada mogu da nosim ljude.”
Ostao je s nama još nekoliko sedmica. Svake večeri bih navratio do njegove sobe, i pričali bismo o starim vremenima. Smijao se kao dijete. I uvijek bi rekao: “Nisam znao da sam nekome nešto značio.”
Na dan kada je preminuo, na ormariću je stajala cedulja, napisana drhtavim rukopisom:
“Hvala što si me podsjetio ko sam bio.”
