Zašto vičemo na one koje najviše volimo? Psiholozi imaju odgovor

Nekad se uhvatim kako govorim povišenim tonom baš prema onome kome najmanje želim nauditi. Kao da mi se glas otrgne prije nego što stignem udahnuti. I onda odmah dođe onaj poznati val krivnje. Taj neugodni, teški osjećaj u stomaku koji ne traži objašnjenje, jer ga i onako znam napamet.

Najgore je što se to obično ne dogodi s nepoznatim ljudima. Ne vičemo tako lako na blagajnicu, na šefa u prvih deset minuta sastanka, na vozača koji nas je sjeo na živce u gužvi. Tamo se nekako držimo. Skupljamo se, glumimo pristojnost, brojimo do deset, gutamo riječi. A onda dođemo kući. Tamo gdje je sve naše, gdje bi trebalo biti mekše, i baš tamo puknemo.

Psiholozi često kažu da to nije zato što nam je do tih ljudi manje stalo. Upravo suprotno. Vikanje na partnera, dijete, roditelja ili blisku prijateljicu često je znak da smo s njima dovoljno sigurni da pustimo kočnice. To ne znači da je to u redu. Ne znači ni da je bezazleno. Samo znači da se iza tog ispada obično krije nešto dublje od samog bijesa.

Bijes rijetko dolazi sam

Kad netko viče na bliske ljude, vrlo često to nije čisti bijes. Ispod njega zna stajati umor, povrijeđenost, nemoć, sram ili osjećaj da nas nitko ne vidi. Bijes je ponekad samo najglasniji sloj. Kao poklopac na loncu koji već dugo ključa.

Sjećam se jedne žene, četrdeset i nešto godina, koja mi je jednom rekla da se najviše posvađa s mužem kad je iscrpljena i neispavana. Ne zato što je on objektivno tog dana uradio nešto strašno, nego zato što je ona već od jutra bila na rubu. Djeca, posao, ručak, pozivi, poruke, obaveze koje se samo gomilaju. A onda on pita nešto sitno, potpuno normalno, i njoj pukne film. Na njega. I to je taj trenutak kad se čovjek kasnije pita: „Zašto baš na njega?“

Zato što je tu najlakše. Zato što bliski ljudi ostaju. Zato što njih ne moramo impresionirati. I zato što s njima, nesvjesno, osjećamo da možemo pokazati ono što drugima skrivamo.

Kod kuće skidamo masku

Vanjski svijet traži kontrolu. U kancelariji, na fakultetu, u prodavnici, pred susjedima — svi nekako držimo formu. Naučimo se da budemo razumno mirni, pristojni, podnošljivi. I to nas košta. Taj cjelodnevni napor da budemo „u redu“ nije sitnica.

Kod kuće ponekad padne sav taj oklop. Nema više publike. Nema potrebe da glumimo da smo sabrani. A ako smo cijeli dan gutali frustraciju, nije čudo što će izaći tamo gdje se osjećamo najslobodnije. Problem je što sloboda bez svijesti lako postane grubost.

Psiholozi bi rekli i nešto drugo: u bliskim odnosima često izlaze stare rane. Ako vas je kao dijete neko prekidao, omalovažavao ili ignorisao, danas vas može strašno pogoditi i najmanja rečenica tipa: „Sad nije vrijeme za to.“ Ne reagujemo uvijek na sadašnji trenutak. Nekad reagujemo na cijelu staru priču koju nosimo u sebi, a da je nismo do kraja ni osvijestili.

Nije stvar samo u karakteru

Ljudi često vole sve objasniti rečenicom: „Ma takav je on.“ Kao da je vikanje samo pitanje naravi. Nije baš tako jednostavno.

Naravno, postoje ljudi temperamentniji od drugih. Postoje oni koji brže planu, oni koji teže podnose stres, oni kojima je prag tolerancije niži. Ali iza toga često stoje i sasvim konkretne stvari: neprospavane noći, anksioznost, pritisak na poslu, dugotrajni konflikt u porodici, osjećaj da stalno nešto moramo nositi sami. Kad je čovjek predugo pod naponom, sitnica postane okidač.

I zato nije korisno samo reći: „Spori se, smiri se.“ Da je to tako jednostavno, svi bismo odavno bili savršeno pribrani. Ali nismo. Svi imamo svoje loše dane, svoje limite, svoje neugodne reakcije zbog kojih se poslije stidimo.

Najviše boli kad povrijedimo baš one koje volimo

Ovo je možda najteži dio. Kada vičemo na nekoga do koga nam je stalo, ne boli samo druga strana. Boli i nas, jer duboko u sebi znamo da nismo bili onakvi kakvi smo htjeli biti.

Neki ljudi poslije takvih ispada krenu u pretjerano ispričavanje. Drugi se prave da se ništa nije desilo. Treći krenu još jače u obranu: „Pa i ti si mene isprovocirao.“ I u svakom od ta tri slučaja vidi se isto — nelagoda zbog vlastite nemoći da se izrazimo normalno u trenutku kad nam je najbitnije.

Za djecu je to posebno osjetljivo. Dijete ne razumije uvijek da je roditelj bio umoran, preopterećen ili preplašen. Dijete samo osjeti ton glasa, lice, napetost u sobi. I to ostaje. Neke rečenice koje roditelji izgovore u afektu sasvim mali ljudi pamte godinama. Kao da su im urezane negdje ispod kože.

Što se može mijenjati?

Prvo, iskrenost prema sebi. Ne ono lažno „nisam ja kriv“, nego baš suprotno: „Vidim da sam bio previše grub i želim razumjeti zašto.“ To nije slabost. To je početak promjene.

Drugo, potrebno je naučiti prepoznati trenutak prije izbijanja. Kod nekoga je to stisak u vilici. Kod nekoga ubrzano disanje. Kod nekoga osjećaj da će „eksplodirati“ zbog gluposti. Taj trenutak je dragocjen. Ako ga uhvatimo na vrijeme, možda možemo izaći iz sobe, prekinuti razgovor, popiti vode, odgoditi odgovor za deset minuta. Ponekad baš tih deset minuta spasi cijelu večer.

Treće, važno je razgovarati kad sve prođe. Ne u sred sukoba, nego kasnije, kad smo već ljudi, a ne živi fitilj. Rečenica poput: „Nisam bio u pravu, umor me pregazio i reagirala sam loše“ može napraviti više nego sat vremena opravdavanja.

I da, ponekad treba potražiti pomoć. Ako se vikanje stalno ponavlja, ako imate osjećaj da gubite kontrolu, ako se poslije bojite sebe ili reakcija drugih, razgovor s psihologom ili psihoterapeutom može biti zaista koristan. Ne zato što je s vama nešto „pokvareno“, nego zato što neki obrasci ne nestaju sami od sebe.

Meni je uvijek bilo zanimljivo kako ljudi najviše žele da ih najbliži razumiju, a baš prema njima znaju biti najgrublji. Kao da od onih koje volimo očekujemo da podnesu sve naše neraspoloženje, umor i nesnalaženje. A to, iskreno, nije pošteno.

Možda je zato pravo pitanje manje „Zašto vičemo?“ a više „Što u nama traži da bude viđeno prije nego što se pretvori u viku?“ Jer dok to ne vidimo, glas će nam često i dalje biti glasniji od namjere.

Ovaj tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje razgovor s psihologom, psihoterapeutom ili drugim stručnjakom ako osjećate da su vam bijes, stres ili odnosni konflikti svakodnevni i teško ih je kontrolirati.

psihologija24